Djevojka sa gitarom o ramenu, Ivana Pezo, alias Billie Joan iz Splita, nastupila je na „Sea Rock” festivalu u Kotoru predstavljajući svoj autorski opus pjesama, koje je „svrstala” u akustični pank. Posebno se radovala svom prvom nastupu u Kotoru, koji je priželjkivala, a njenu iskrenu komunikaciju osjetila je i publika, kojoj je kao kantautorka, glasom i zvucima gitare, sa dozom mladalačkog buntovništva, „ispričala” svoje bolne uspomene na pokojnog oca koji je pio, na desetogodišnju vezu koja je prekinuta, svoje viđenje „Jalove zemlje”, pjesma po kojoj je nazvala i svoj prvi album. U razgovoru za „Dan” otkriva nam da je Billie Joan neka simbioza između Bili Holidej i Džon Džet, njena dva uticaja, a Joan je isto Ivana na engleskom, pa je napravila tu poveznicu, a i zvučalo je dobro. Prošle godine je izašao njen album „Barren Land” („Jalova zemlja”), gdje se fokusira na Hrvatsku, ali se može primijeniti na sve zemlje Balkana. Objavljen je u izdanju kuće „Juda records” iz Sinja, koju je osnovao Milan Mijač iz grupe „Mort”, i pokupio je iznenađujuće dobre recenzije što se tiče hrvatskih portala. Snimljeni su samo gitara i glas, jer je htjela da radi pjesme na način da može da ih „rekreira” na sceni, bez nekih famoznih eklektronskih efekata. Nema čekanja, kaže, najavljujući i svoj drugi album, koji ubrzo treba da bude objavljen.
-Ta Barren Land - „Jalova zemlja” je inspirisana time što stalno čujem da ljudi odlaze iz Hrvatske, masovno i onda ne mogu da gledam to kao muzičarka, da ne prenesem u pjesmu. Čini mi se da je tema vrijedna da se o njoj razgovara. Suštinski, sve ono što čujem, što me malo naljuti ili ono što me dirne, o tome pišem. Pišem i o ličnim iskustvima, mislim da na ljude jako utiče smrt bliske osobe, vidim da to ljude jako dirne. Ono što izbjegavam to su ljubavne teme, ali i to se potrefi, ne možeš pobjeći- može biti ljubavna, ali i buntovna, kaže Ivana za „Dan”. Njena je muzika „buntovnička”, odgovara mladoj generaciji, ali narodu danas fali toga.
-Narod se previše pomirio sa nekim stvarima, pogotovo znam u Hrvatskoj, nikome nije do protesta, nikome nije do borbe, svi mirno prihvataju to što se dešava, tako da nam fali takve muzike, primjećuje objašnjavajući da je „skovala” svoj naziv „akustični pank”, jer je to najbliže njenom žanru, zato što je u pitanju akustika, ona nastupa sama, ali voli da se fokusira na neke društvene, socijalne teme.
-Volim da pišem i pjevam o stvarima o kojima inače ne volim da pričam, neku buntovnost izražavam kroz pjesme, to je neka vrsta panka. Sve su pjesme moje, pišem na engleskom, aranžmani su isto moji. Bila sam ranije po bendovima, ali, kako se insistiralo da se sviraju „kaveri” (obrade tuđih stvari), to mi se nikako nije svidjelo, tako da sam krenula sama. Kad sam počela sama, dostigla sam više nego što smo mi ikada u bendu dostigli tokom dvije godine koliko smo bili skupa. Od kad sam pod izdavačkom kućom, nastupe mi sređuje menadžer i sviram gdje god me pozovu - kaže kantautorka. Objašnjava da je „u potpunosti samouka, i što se glasa tiče i što se tiče gitare”.
- Praktično, sa 17 godina naučila sam osnove, par akorda, da bih mogla da sviram svoje stvari. Moja prvobitna ideja bila je da budem u bendu i da pjevam, nisam imala tada na umu da ću sve ovo sama da radim, a onda, kada se desilo da napustim bend, shvatila sam da mi treba instrumentalna pratnja- gitara i tako sam naučila da sviram i počela da radim svoje autorske pjesme. S vremenom sam učila sve više stvari, razvila sam svoj stil, koji nije obojen tuđim stilovima, nego je samo ono što ja osjećam i želim da iskažem. Najbitnije mi je da ne budem nečija kopija - ističe mlada vokalistkinja, autorka tekstova i kompozitorka, koja ima diplomu profesora engleskog jezika i predaje u jednoj privatnoj školi. Samo je gitara uz nju i gdje god putuje, privlači pažnju i poštovanje, što je primijetila i na nastupima u Crnoj Gori.
-Gdje god nastupam, Crna Gora, Hrvatska, nailazim isključivo na poštovanje, nisam imala neugodno iskustvo, ljudi vide da se bavim muzikom, vidim da to cijene, čak i ako im se nužno ne sviđa ono što radim, poštuju to što radim. U Crnoj Gori sam povezala nastupe. Prvo sam bila u Podgorici, u lijepom ambijentu jednog kafe-bara, kao stvorenom za akustičnu svirku, jako je dobro bilo, ekipa je dobro reagovala. Druga svirka je bila u Nikšiću, u jednom „bluz-braders” baru (na „Lejk Festu” još nisam bila, ali se nadam da hoću). Isto je bilo jako dobro, samo što je malo neobično: velike su vrućine, ja sviram unutra, a ljudi su vani, zato što je prevruće da uđu unutra. Super svirka, ljudi su me ugostili, što god sam htjela, tu su bili. Evo sada u Kotoru, moja treća svirka u Crnoj Gori na „Si Roku”. Već duže vremena sam željela da dođem ovdje, a to se sada i ostvarilo - kazala je u razgovoru na Ljetnjoj pozornici u Kotoru.
M.D.Popović

Od treme do evropske turneje

-Treba vremena za sve. Počela sam da nastupam prije četiri godine na ovim demo-festivalima, takmičenjima, gdje sam redovno „gubila” od bendova, ali dobro je, trajalo je to da razbijem tremu, imala sam je poprilično još kad sam počinjala, kad nisam znala da li to išta valja i kako će biti prihvaćeno, nikad ne znaš. Nakon par nastupa i tog albuma, kad je izašao i kad su ljudi reagovali na njega, onda je bilo sve lakše. Sad već idu pozivi na festivale, nadam se da ću ubrzo napraviti turneju i po Evropi i dalje, vidjećemo kako će ići - kaže Ivana Pezo.